Povijest
Istarski vodovod d. o. o. Buzet, okosnica je vodoopskrbnoga sustava Istre. Njegova je izgradnja započela 1930. kaptažom izvora Sv. Ivan kraj Buzeta. Time se počela ostvarivati zamisao kompleksnoga rješenja opskrbe pitkom vodom, što je jedan od najvećih infrastrukturnih zahvata u povijesti istarskog poluotoka.
Kamen temeljac, oblika malog obeliska s pohranjenom posvetom o početku izgradnje na pergament papiru, kao simbol početka izgradnje velikog Istarskog vodovoda, postavljen je u blizini crkvice Sv. Ivana kod Buzeta, dana 28. listopada 1930. godine. Do 28. listopada 1933. godine kada je kompleks svečano pušten u pogon, bili su izvedeni svi radovi na kaptaži izvora, uređaji za kondicioniranje vode, strojarnica, gravitacijski cjevovod od Buzeta do Sv. Stjepana, crpna stanica Sv. Stjepan, tlačni cjevovod, rezervoar Medici i opskrbni cjevovod Medici, Leganisi, Oprtalj, Triban, Buje.
U roku od godine dana produžen je opskrbni cjevovod od Buja, preko razdjeljnog rezervoara Kastanjari, jednim krakom preko Petrovije do Umaga, drugim preko Brtonigle do Novigrada. Paralelno s civilnim, gradio se i vojni vodovod. U Buzetu je izgrađena posebna crpna stanica s dvije horizontalne klipne crpke, svaka kapaciteta 30 l/s, manometarske visine oko 950 metara. Voda se tlačila u rezervoar Žbevnica, tunelske izvedbe. Iz ovog rezervoara voda je gravitacijom, pomoću nekoliko drugih rezervoara, tekla do potrošnih mjesta, od Hrpelja - Kozine sve do Klane i Mučića.
Osim vojske, iz tog su sustava vodu dobila i sva mjesta kroz koja je ili pored kojih je prolazio glavni cjevovod. Grad Buzet priključen je na sustav Istarskog vodovoda 28. listopada 1933. godine, ali je potpuna rekonstrukcija i proširenje mreže dovršeno 11. srpnja 1935. godine. Dana 15. kolovoza 1937. godine završen je ogranak za opskrbu vodom Savudrije. Do početka Drugog svjetskog rata, od značajnih mjesta, vodu su još dobili: Poreč, Pazin i Motovun, odnosno projektirana je mreža lijevo od rijeke Mirne.
Opskrbiti vodom grad Pazin bilo je teže, jer se voda iz rezervoara Medici nije mogla dovesti gravitacijom. U Karojbi je izgrađena crpna stanica, koja se napaja iz rezervoara Šubjente, a tlači vodu u rezervoar Brigi, iz kojega gravitacijskim cjevovodom voda stiže do grada Pazina. Crpna stanica Karojba puštena je u pogon 1940. godine. Intenzivan razvoj turističkoga gospodarstva u priobalnim područjima (Poreč, Vrsar, Umag, Novigrad, Rovinj) uzrokuje sve veću potrošnju pitke vode u ljetnoj sezoni, pa ubrzo voda počinje predstavljati kočnicu daljnjeg, bržeg razvoja turizma u tim područjima.
Godine 1963. počinje se s izradom idejne studije za izgradnju skupnih uređaja vodovoda Gradole u dolini rijeke Mirne. Investitor za gradnju vodovoda Gradole bio je "Istarski vodovod", a suinvestitori "Rižanski vodovod" Koper i "Vodovod" Pula. Ugovoreni odnosi korištenja vode 500:300:200 l/s predstavljaju osnovni omjer za utvrđivanje financijskog udjela u zajedničko ulaganje između investitora i suinvestitora. Zaključivanjem ugovora o ujedinjavanju sredstava radi zajedničkog ulaganja u izgradnju novog interkomunalnog vodovoda Gradole, 26. travnja 1967. godine, započeta je njegova gradnja.
Zbog potreba turizma, preko doline Mirne izgrađen je privremeni cjevovod i montiran je provizorno prvi pomoćni mali crpni agregat kapaciteta svega 45 l/s, preko kojega su, bez pročišćavanja, već od mjeseca srpnja 1969. godine, isporučivane prve količine vode iz izvora Gradole potrošačima u Novigradu i Poreču. Vodu iz izvora Gradole počeli su koristiti 1970. godine Portorož, Piran, Umag i Rovinj, 1975. godine Pula i 1984. godine Koper. Prve količine pročišćene pitke vode iz izvora Gradole (do 500 l/s) isporučene su potrošačima 1973. godine. Premda uređaji za pročišćavanje za preostalih 500 l/s još nisu dovršeni (druga faza izgradnje), u ljetnim mjesecima, u špici sezone, iz izvora Gradole isporučuje se potrošačima i preko 1000 l/s.